Klara Karaulić: „Najviše me privlače uloge koje ne razumem odmah“

Mlada glumica i ambasadorka KIDS Festa govori o odrastanju pred kamerama, balansu između škole i seta, novim ulogama i tome šta za nju znači uspeh.

Klara Karaulić: „Najviše me privlače uloge koje ne razumem odmah“

Odrastati pred kamerama znači menjati se zajedno sa ulogama, učiti kroz iskustvo i iznova otkrivati koliko različitih svetova gluma može da otvori. Klara Karaulić taj put započela je još kao devojčica u filmu „Leto kada sam naučila da letim“, a danas iza sebe ima projekte koji su joj doneli nove izazove i priliku da istražuje potpuno različite karaktere. Radoznala, ambiciozna i spremna da izađe iz zone komfora, Klara ne krije da je najviše privlače upravo one uloge koje ne može odmah da razume. Sa njom smo razgovarali o glumi, odrastanju, planovima, malim svakodnevnim ritualima i želji da kroz svoj rad ostavi trag koji prevazilazi filmsko platno.

Publika te je upoznala još kao devojčicu u filmu „Leto kada sam naučila da letim“. Od tada si prošla kroz brojne projekte i različite faze odrastanja pred kamerama. Da li pamtiš trenutak kada si prvi put pomislila da gluma možda neće biti samo nešto čime se baviš iz ljubavi, već tvoj budući poziv?

Mislim da nije postojao jedan konkretan trenutak u kom sam odlučila da želim da budem glumica. Gluma je u mom životu prisutna toliko dugo da sam na neki način odrastala zajedno sa njom. Ipak, tokom snimanja filma „3 nedelje posle“ prvi put sam počela ozbiljnije da razmišljam o tome kakvu budućnost želim u ovom poslu.

Bila sam okružena mladim glumcima koji su me mnogo inspirisali i kroz razgovore sa njima shvatila sam koliko još toga želim da naučim i istražim. Mislim da sam tada prvi put prestala da posmatram glumu samo kao nešto što volim da radim i počela da je doživljavam kao nešto čemu zaista želim da posvetim život.

U projektima „3 nedelje posle“, „Viber grupa“ i „Sanctuary“ susrećemo te u prilično različitim ulogama i filmskim svetovima. Kada prihvatiš novi projekat, šta te prvo privuče: da li je to priča, karakter koji treba da tumačiš ili mogućnost da zakoračiš u nešto što do tada nisi radila? Postoji li uloga koja te je posebno iznenadila tokom samog snimanja?

Najviše me privlače likovi koje ne razumem odmah. Volim kada pročitam scenario i shvatim da ne mogu automatski da opravdam sve postupke svog lika, već moram da pokušam da razumem zašto razmišlja i ponaša se na određeni način. Mislim da je upravo to jedan od najzanimljivijih delova glume, mogućnost da na neko vreme izađeš iz sopstvene perspektive.

Mislim da me upravo ta mogućnost transformacije najviše uzbuđuje u ovom poslu.

Zanimljivo mi je, recimo, što su se „3 nedelje posle“ i „Sanctuary“ snimali u razmaku od svega mesec dana, a likovi koje igram su toliko različiti da, da nisam sama prošla kroz ta snimanja, verovatno ne bih poverovala da između njih nije prošlo nekoliko godina. Ebba iz „Sanctuary“ ima petnaest godina, prilično je infantilna i još uvek na neki način živi u svom dečjem svetu, dok Milica iz „3 nedelje posle“ ne samo da izgleda dosta starije, već se i ponaša mnogo zrelije nego što zapravo jeste.

Fascinantno mi je koliko gluma može da promeni način na koji te ljudi doživljavaju, čak i kada se ti sama za tih mesec dana praktično nisi promenila. Mislim da me upravo ta mogućnost transformacije najviše uzbuđuje u ovom poslu.

Tvoj život verovatno često podseća na smenjivanje dva potpuno različita sveta: školskih učionica i filmskih setova. Da li ti se dešava da nakon intenzivnog snimanja jedva čekaš da se vratiš u svoju svakodnevicu, ili obrnuto, da ti školske obaveze posluže kao predah od glume? Kako izgleda balansiranje između te dve stvarnosti?

Mislim da je najteži deo upravo to što se ta dva sveta ne prilagođavaju jedan drugom. Škola ne prestaje zato što snimam, kao što ni snimanje ne može da čeka da završim sve školske obaveze. Sećam se da smo tokom snimanja filma „Leto kada sam naučila da letim“ na slobodnim danima radili domaće zadatke, a na pauzama između scena pratila sam onlajn nastavu na RTS-u. Tako da je od samog početka balansiranje između škole i glume bilo sastavni deo mog života.

Nekada ume da bude prilično iscrpljujuće, ali sam vremenom naučila da bolje organizujem svoje vreme i prihvatim da ne mogu uvek sve da postignem savršeno. Ipak, koliko god ponekad bilo naporno, nikada nisam doživljavala glumu kao obavezu od koje mi je potreban predah. Naprotiv, mislim da mi upravo vreme provedeno na setu daje najviše energije.

Odrastanje je samo po sebi period velikih promena, a kada se tome dodaju prepoznatljivost, društvene mreže i publika koja prati svaki novi projekat, granica između privatnog i javnog života može postati prilično tanka. Da li si vremenom naučila da postavljaš granice i postoji li deo svog života koji posebno želiš da sačuvaš samo za sebe?

Mislim da sam baš tipičan primer svoje generacije kada su društvene mreže u pitanju. Volim da delim sve i svašta, od fotografija koje napravim do nekih potpuno nebitnih stvari koje su mi u tom trenutku presmešne. Meni je to prosto zabavno. Ali naravno, postoje stvari, pogotovo kada su u pitanju ljudi koji su mi bliski, koje nemam potrebu da delim sa svima. Mada, iskreno, mislim da još uvek učim gde je ta granica.

Glumica Klara Karaulić, nasmejana, u crnoj teksas jakni, naslonjena na kamenu ogradu

Slikanje i muzika su među stvarima kojima se vraćaš kada nisi pred kamerama, a oprobala si se čak i u sviranju bubnjeva. Šta ti pružaju te aktivnosti što gluma ne može? Da li ti je važno da imaš prostor u kojem ne moraš da razmišljaš o tome kako će nešto izgledati ili zvučati drugima, već jednostavno stvaraš zbog sebe?

Skoro sam posle baš dugo vremena ponovo uzela akrilne boje u ruke, mada iskreno, već godinama nemam neku preteranu želju za crtanjem i slikanjem. Sa bubnjevima je slična priča. Prvi put sam sela za bubanj na Rok kampu za devojčice i potpuno se zaljubila. A onda me je u nekom trenutku i to prošlo i evo, već pet godina nisam sela za bubanj.

Jedino me muzika nikada nije prošla. Bila sam jedna od prvih generacija DF hora Bojane Vunturišević i još kao mala sam obožavala da pevam. Doduše, danas su mi nastupi nešto intimniji, uglavnom održavam solističke koncerte u svojoj tuš-kabini. Mislim da je super što sam kao mala isprobavala svašta, čak i ako na kraju nisam nastavila da se bavim svim tim.

Zamisli dan u kojem nema škole, snimanja, intervjua, rokova ni telefonskih obaveštenja. Gde bi ga provela, sa kim i kako? Da li si više za spontanu avanturu, koncert i druženje ili za dan kod kuće, uz muziku, boje i potpuno isključivanje od sveta?

Definitivno bih bila negde sa društvom. Volim kada krenemo negde bez nekog preteranog plana i na kraju završimo na potpuno desetom mestu. Verovatno bismo otišli na neku kafu koja bi se pretvorila u celodnevno druženje, a idealno bi bilo da se završi nekim koncertom ili izlaskom. Nisam baš osoba koja bi svoj savršen slobodan dan provela kod kuće, mada mi se povremeno desi da mi i to baš prija.

Rad na filmu te je sigurno doveo u situacije i među ljude sa kojima se većina tvojih vršnjaka još nije susrela. Koju si životnu lekciju naučila kroz glumu, a da je verovatno ne bi naučila na isti način da nisi tako rano počela da radiš?

Mislim da sam kroz glumu dosta rano shvatila koliko je važno da umeš da funkcionišeš sa potpuno različitim ljudima. Na setu si okružen ljudima svih generacija, različitih karaktera i iskustava, i svi morate nekako da radite zajedno.

Naučila sam i da ne shvatam svaku kritiku lično, što mi u početku nije bilo baš najlakše. Kada si dete i neko ti kaže da nešto nisi uradio dobro, normalno je da to malo drugačije doživiš. A onda shvatiš da to nije kritika tebe kao osobe, nego prosto deo posla.

Kada si mlada i već imaš zapažene uloge iza sebe, lako je da okolina počne da očekuje da svaki sledeći korak bude još veći. Da li osećaš pritisak da stalno napreduješ i dokazuješ se ili si uspela da pronađeš sopstveni tempo? Šta za tebe danas predstavlja uspeh, nezavisno od nagrada, popularnosti i tuđih očekivanja?

Mislim da najveći pritisak stvaram sama sebi. Uvek imam neku sledeću stvar koju želim da uradim i često ni ne stignem da se obradujem nečemu što sam postigla, a već razmišljam šta dalje. Ali iskreno, ja volim taj tempo. Volim da radim i ne vidim ništa loše u tome da mi je karijera jedan od najvećih prioriteta.

Mislim da me ništa ne usreći kao trenutak kada saznam da sam dobila novu ulogu.

Imala sam ogromnu sreću da već radim na projektima koje volim i sa ljudima od kojih sam mnogo naučila, i volela bih da tako nastavim. Za mene je uspeh upravo to: da imam priliku da se bavim poslom koji obožavam, da stalno radim, napredujem i da mi se otvaraju nove mogućnosti. Mislim da me ništa ne usreći kao trenutak kada saznam da sam dobila novu ulogu.

Glumica Klara Karaulić u crnoj haljini, prekrštenih ruku, ispred crvene pozadine

Kada bi mogla da izdvojiš jednu stvar koju bi volela da si znala pre prvog snimanja, šta bi to bilo? A šta bi poručila mladima koji sanjaju o glumi, ali još uvek nemaju hrabrosti da naprave prvi korak?

Volela bih da sam znala da je sasvim okej da ne znam šta radim. Mislim da sam na početku imala utisak da svi oko mene tačno znaju šta rade i da samo ja pokušavam da pohvatam šta se dešava. A zapravo je veliki deo glume upravo u isprobavanju različitih stvari, od kojih neke jednostavno neće funkcionisati.

Mladima koji žele da se bave glumom rekla bih da probaju. Da idu na audicije, upisuju radionice, snimaju nešto sa prijateljima, šta god. Ne mora odmah da bude neki ozbiljan projekat. I da se ne obeshrabre ako ne dobiju neku ulogu, jer je odbijanje, nažalost, ogroman deo ovog posla.

Ove godine si ambasadorka KIDS Festa, manifestacije koja najmlađima približava film i otvara prostor za drugačije priče i perspektive. Da li ovu ulogu doživljavaš i kao priliku da vratiš nešto publici koja je uz tebe odrastala? Koju vrstu filmskih priča smatraš posebno važnom za decu i tinejdžere danas?

Baš mi je drago što sam ove godine ambasadorka KIDS Festa, pogotovo zato što sam i sama odrasla gledajući filmove koji su mi mnogo značili. Mislim da se često potcenjuje koliko deca zapravo razumeju i koliko ozbiljnim temama mogu da pristupe kroz film.

Najviše su mi značili upravo filmovi koji me nisu tretirali kao da ništa ne razumem.

Ne mislim da svaki dečji film mora da ima neku veliku pouku, niti da sve mora da bude pojednostavljeno da bi bilo prilagođeno mlađoj publici. Zapravo, mislim da su mi kao detetu najviše značili upravo filmovi koji me nisu tretirali kao da ništa ne razumem. Volela bih da deca kroz KIDS Fest otkriju neke nove priče, ali i da jednostavno zavole odlazak u bioskop.

Postoji li neki svet u koji bi posebno volela da zakoračiš kroz glumu: istorijska drama, psihološki triler, komedija, možda čak i mjuzikl? Kada bi mogla da biraš jedan projekat bez ikakvih ograničenja, kakva bi to priča bila i sa kim bi volela da je stvaraš?

Uh, imam baš dugačku listu. Volela bih da radim neki dobar psihološki triler, sa likom koji je potpuno drugačiji od mene. Generalno me zanimaju komplikovani karakteri, ljudi koji rade stvari sa kojima se možda uopšte ne slažem, ali moram da pronađem način da ih razumem.

Volela bih i da snimim neku istorijsku dramu, čisto zato što mi je zanimljiva ideja da na nekoliko meseci živim u potpuno drugom vremenu. A što se tiče saradnika, ima mnogo reditelja i glumaca sa kojima bih volela da radim, pa bi spisak bio predugačak.

Kada jednog dana pogledaš unazad na sve projekte, uloge i iskustva, šta bi volela da bude ono po čemu će te ljudi pamtiti? Ne samo kao glumicu, već i kao osobu.

Naravno da bih volela da me ljudi pamte po ulogama koje sam odigrala i filmovima u kojima sam učestvovala, ali volela bih i da me pamte kao nekoga ko je makar malo doprineo podizanju svesti o skoliozi i operaciji skolioze. To je nešto kroz šta sam i sama prošla i tek tada sam shvatila koliko se zapravo malo priča o tome, pogotovo među mladima.

Volela bih da svojim iskustvom pomognem nekome ko prolazi kroz isto, makar samo tako što će znati da nije jedini i da postoji neko ko razume kroz šta prolazi.

Razgovarala: Teodora Pungartar

Film iz teksta

3 NEDELJE POSLE

Od 26.11.
Detalji i ocene
Reklama

Komentari

Još nema komentara.

Prijatelji sajta

Svi prijatelji →
Arena CineplexBioskop Vilin GradCine Grand NišCine Grand RakovicaCineplexxCineStarMTS DvoranaRoda CineplexArt VistaBLITZ FILMDELIUS FILMFilm labJUČERMegaCom FilmTaramount film